Dok sjedim u Kijevu: “Kako je moguće da se dešava rat u Europi u 21. stoljeću?”
Svijet zaprepašten nasiljem raspada bivše Jugoslavije ponavljao je u sebi: “Kako je moguće da se desi još jedan rat u Europi u 20. stoljeću?” Danas, svijet zapanjen nasiljem Rusije nad Ukrajinom, izgovara (skoro) istu frazu
Dok sjedim u Kijevu, ruske bombe povremeno pogađaju grad, što je odjek ozbiljnijih napada koji se događaju drugdje u Ukrajini. Početak ovog rata imao je sličnosti s onim što sam vidio prije 30 godina, u drugom dijelu Europe. Bosanci se pripremaju za obilježavanje 30. godišnjice početka rata za nezavisnost, na općepoznati datum – 6. aprila 1992.
U BIJELJINI
Uvijek sam mislio da je rat zapravo počeo danima ranije u gradu Bijeljini, koji se krajem marta podijelio na dvije različite etničke strane. Došao sam na srpsku stranu i, kao i u ratu prethodno u Hrvatskoj, borci su u početku bili građani, koji su se borili protiv ostalih. Civile su ubijali drugi civili, naoružani lovačkim puškama, sačmaricama, a neki i ozbiljnijim oružjem.
Nakon nekoliko dana borbe bez očigledne promjene pozicija ili stvarnog razumijevanja onoga što dolazi, borba se digla na sljedeći nivo u obliku srpske paravojne jedinice Tigrovi, predvođene zloglasnim ili herojskim (ovisno s čijeg gledišta) vođom Arkanom. Čisteći grad, Tigrovi su učvrstili srpsku kontrolu. Bio sam svjedok pogubljenja i dokumentirao ih.
U dokumentarnom filmu “Biografija fotografije”, koji Lauren Walsh i ja zajedno režiramo, istražujemo život te slike: od njenih početaka 1992. do načina na koji djeluje i danas, trideset godina kasnije. Isprva je ta slika imala mali ili nikakav geopolitički uticaj, globalni lideri nisu poslušali upozorenje na ono što dolazi.
Ali slika je s vremenom poprimila nove uloge i značenja. Poznata je u cijeloj Bosni i velikom dijelu svijeta. Fotografija, referirana u osnivanju Haškog tribunala kao jedna od inspiracija za njegovo kreiranje, poslužila je kao dokaz u suđenjima za ratne zločine, korištena je u mirovnim programima i projektima pomirenja, a inspirirala je mnoge artističke projekte, uključujući umjetničke slike, film, kao i književnost.
Ipak, također je i prozivana kao “pogrešno potpisana”, od nekih koji se ne žele suočiti s prošlošću, a ima i onih koji nastavljaju slaviti mržnju prikazanu u tom kadru. Došlo je čak do tačke u kojoj se slika koristi kao simbol okrutnosti i etničkog čišćenja u drugim sukobima. Kroz tu fotografiju svi su vidjeli patnju bosanskog naroda upravo onakvu kakvu su je oni i proživjeli.
BRUTALNOST RATA
I nakon trideset godina, fotografija je jednako snažna. Uvijek i iznova se pojavljuje. I trideset godina kasnije moramo se zapitati i o granicama te moći. Kako sada svjedočimo nekim fotografijama koje se lako mogu uporediti između Ukrajine i Bosne, suočen sam s idejom da su fotografije bosanske patnje koje sam pokazao svijetu bile ograničene u svojoj sposobnosti da podsjete ljude na brutalnost rata.
Svijet zaprepašten nasiljem raspada bivše Jugoslavije ponavljao je u sebi: “Kako je moguće da se desi još jedan rat u Europi u 20. stoljeću?”. Danas, svijet zapanjen nasiljem Rusije nad Ukrajinom, izgovara istu, ali drugačiju frazu: “Kako je moguće da se dešava rat u Europi u 21. stoljeću?”.
(Autor je suosnivač VII Photo Agencije i VII Fondacije)
